Island - moj prvi susret s Islandom

Ovaj putopis o Islandu je dio serije od 3 članka:

1. Moj prvi susret s Islandom
2. Što sam sve naučila o Islandu u 8 godina
3. Zanimljivosti o Islandu

„Zemlja vatre i leda“, „Zemlja Bogova, trolova i patuljaka“, „Zemlja gejzira, ledenjaka, sagi i trolova“ – sve je to nazivlje po kojem je poznat jedinstveni otok na dalekom europskom sjeveru, 18. otok po veličini na svijetu, fascinantni Island. Meni je Island sve to i još mnogo više, Island je za mene otkriće i fascinacija.

Putovanje na Island desilo mi se slučajno. Pamtim taj jesenski dan ranog listopada 2014. godine kad me je usred razgleda Barcelone nazvao tadašnji šef iz turističke agencije u kojoj sam tada radila i rekao: „Čuj, Almić, imamo poziv za studijsko putovanje na Island i odlučili smo da ti ideš.“ I to za manje od desetak dana, u magnovenju i uzbuđenju sam na brzinu izračunala da je između mog povratka iz Barcelone pa do odlaska na Island manje od deset dana! Pa kad ću se spremiti, kako ću se organizirati (klinci su bili još jako mali i trebala mi je velika suprugova podrška da češće putujem), kamo idem, pa što ja znam o tom Islandu, jedno veliko ništa! Bila sam zbunjena, ujedno pod navalom adrenalina, potpuno u čudu.

I nisam se ni okrenula i već sam 16.10., oko pola deset ujutro slijetala na nešto što mi je kroz prozorčić aviona izgledalo kao siva, odbojna Mjesečeva površina. Ništa vas ne može pripremiti za prvi pogled na kopno oko Keflavika – nešto tako nedopadljivo, teško opisivo. Pa što je ovo? Kamo sam ja to stigla? Pitanja su se rojila u mojoj glavi kad sam izašla kroz vrata aerodroma, razočarana sivilom oko sebe i proklinjući se što nisam to odbila i umjesto Islanda otišla u Apuliju krajem mjeseca (tamo se održavao jedan talijanski workshop za koji je bio plan da idem) kad me je u lice udario tako snažan vjetar da su mi suze krenule na oči. Šok. Poslije sam naučila da na Keflaviku uvijek puše, da toliko puše da se govori (ne znam je li potpuna istina ili urbana legenda) da se upravo tamo testiraju zrakoplovi na otpornost na vjetar. Ako izdrže islandski vjetar, onda mogu izdržati sve! Bila sam u nevjerici kako je silan i bila sam razočarana tim prvim trenutkom.

I po ukrcaju u autobus, kad je  krenuo put pedesetak kilometara udaljenog Reykjavika, prolazeći uz nepregledna polja lave, tu i tamo kakve mahovine i lišaja, ja sam se pitala zar je moguće da tu itko dolazi...Kakva zabluda, dragi ljudi. O.K., Keflavik doista nije lijep, a put od aerodroma do Reykjavika isto ne nudi velike vizualne užitke ali ulazimo u Reykjavik i začuđujuće je zanimljiv, čak i topao. I sa prvim korakom iz autobusa po dolasku u Reykjavik osjećam kako taj maleni grad vibrira, šarm mu izbija iz svih pora, a pogled na veličanstvenu Esju koja kao da nadgleda grad preko puta, ostavlja bez daha. Smještam se u sobu, brzo izlazim iz hotela, smješten je blizu Hlemmura, tada još isključivo autobusnog kolodvora, tu je odmah i glavna ulica, Laugavegur, krećem se po njoj i želim pogledati svaki maleni, šareni, zavodljivi izlog koji mi se nudi.

Iz bezbroj barova obavija me glazba, ulica vrije smijehom ljudi, puno ih je i unutra, ali i vani, živahno je, nekako uzbudljivo. Reykjavik me osvojio na prvu – ljubav na prvi pogled. Šareni lokali, prepun odličnog street arta, boje koje nadvladavaju sivilo vremena koje nas obavija, fasade koje su otkačene, luckaste, trgovine koje su unikatne, nema uniformiranih dućana smještenih po glavnim ulicama i trgovima svakog europskog grada. Osvježavajuće... Zaključak: nemojte izostaviti glavni grad kad dođete na Island. Svi hrle u islandsku prirodu i to je razumljivo, ali Reykjavik je pravi, mali bombon.

Ipak, ona prava fascinacija desila se drugi dan. Idemo na prvi izlet, na famozni „Zlatni krug“, najtraženiji izlet na Islandu. Inače je najposjećeniji dio Islanda upravo jugozapadni, gdje se smjestio njegov glavni grad jer su tu smješteni neki od najzanimljivijih islandskih lokaliteta, kao što su primjerice Thingvellir, polje Gejzira, Gullfoss, vodopadi Seljalandfoss i Skogafoss, Plava laguna, itd. A među svim tim atrakcijama posebno mjesto imaju Thingvellir, polje Gejzira i Gullfoss (Zlatni vodopad, op.a.) – tzv. Zlatni krug. Radi se o nacionalnom parku u kojem je ustanovljen prvi europski parlament 930 g.n.e., pa o velikom području gejzira među kojima se izdvajao onaj koji je svim gejzirima svijeta dao ime i potom veličanstveni vodopad, tako golem i snažan da je svojedobno trebao poslužiti da se tu izgradi hidroelektrana. Sreća pa se taj plan nije ostvario. Uglavnom, dvije su se stvari dogodile taj dan: prvo, kapitulirala sam i kupila kapu (ne podnosim kape, ali na Islandu bez njih ne ide) i zaljubila sam se u Island. Neizlječivo.

Osam godina poslije i jedanaest tura nakon toga, ja ne mogu dočekati svoje sljedeće putovanje na Island! Ukratko, možda nije najljepša zemlja na svijetu. Nije toplo, nije zeleno, nije šumovito, nije klasično lijepo. Ali, taj osjećaj snage prirode, sveprisutne i nevjerojatno moćne, osjećaj kraja svijeta koji vas puni mirom i spokojem, osjećaj vlastite sićušnosti u svemiru, zadivljenost čudesnim krajolicima koje nećete nigdje drugdje vidjeti osim možda na Novom Zelandu – to je nešto čime Island osvaja. I nakon osam godina  i jedanaest tura odvedenih na Island, nije bilo putnika sa mnom da nije rekao, ako već i nije bio posve fasciniran, da je bilo sjajno, jedinstveno i neponovljivo.

Pročitajte i drugi dio putopisa o Islandu...

Alma Smojver, voditeljica putovanja