Mauritshuis u Haagu: slike u nekadašnjoj gradskoj palači

Mauritshuis je muzej u povijesnom središtu Haaga, pokraj Binnenhofa i jezera Hofvijver. Njegovu zbirku čine nizozemske i flamanske slike, ponajprije iz 16. i 17. stoljeća. Među njima su Vermeerova Djevojka s bisernom naušnicom, Rembrandtov Sat anatomije doktora Nicolaesa Tulpa i Fabritiusov Češljugar. Već izbor tih djela pokazuje koliko se različitih motiva nalazi u istoj zbirci: ljudsko lice, skupni portret i mala ptica.

Zgrada je prvotno bila privatna rezidencija grofa Johana Mauritsa od Nassau-Siegena. Drveni podovi, svilene zidne obloge i lusteri zadržavaju obilježja otmjenog stambenog prostora. Povijest samog zdanja obuhvaća kolonijalne prihode njegova vlasnika, veliki požar i prenamjenu u muzej.

Mauritshuis ukratko

• Lokacija: Haag, Nizozemska
• Adresa: Plein 29
• Prvotna namjena: rezidencija Johana Mauritsa
• Muzej od: 1822.
• Zbirka: nizozemsko i flamansko slikarstvo
• Istaknuti umjetnici: Vermeer, Rembrandt i Fabritius
• Poznata slika: Djevojka s bisernom naušnicom

Kuća Johana Mauritsa

Ime Mauritshuis znači Mauritsova kuća. Projektirao ju je Jacob van Campen, uz suradnju Pietera Posta na uređenju unutrašnjosti. Pročelja pripadaju nizozemskom klasicizmu, stilu koji se oslanja na oblike antičke arhitekture. Simetrija, stupovi i trokutasti zabati daju zgradi uređen, reprezentativan izgled. Budući da stoji samostalno, njezin se oblik može čitati s više strana.

Johan Maurits uselio je nakon povratka iz Brazila 1644. godine. Ondje je upravljao nizozemskom kolonijom za Zapadnoindijsku kompaniju. Muzej otvoreno objašnjava vezu njegova bogatstva s proizvodnjom šećera i trgovinom porobljenim ljudima. Zbog podrijetla tih prihoda kuću su već u 17. stoljeću podrugljivo nazivali „šećernom palačom”. Proizvodnja šećera u toj koloniji oslanjala se na rad porobljenih Afrikanaca.

Požar 1704. ostavio je samo vanjske zidove. Obnova je trajala od 1708. do 1718., a tadašnji ukus vidljiv je u Zlatnoj dvorani, s pozlaćenim ukrasima i slikama Giovannija Antonija Pellegrinija. Današnja unutrašnjost zato nije u cijelosti sačuvana iz vremena prvog vlasnika. Noviji zahvat, obnova između 2012. i 2014., povezao je palaču podzemnim predvorjem sa susjednom zgradom u kojoj su dodatni muzejski sadržaji.

Kako je nastala muzejska zbirka

Temelj zbirke čine slike koje je u 18. stoljeću skupio Vilim V. Njegova galerija na Buitenhofu otvorena je javnosti 1774. godine. Francuske trupe odnijele su zbirku u Pariz 1795., a većina slika vraćena je 1815. Sljedeće godine kralj Vilim I., sin Vilima V., darovao je zbirku državi.

Slike su u Mauritshuis preseljene 1822. godine. Muzej je potom rastao kupnjama i darovima: Fabritiusov Češljugar kupljen je 1896., dok je Djevojka s bisernom naušnicom stigla oporučnom ostavštinom kolekcionara Arnoldusa Andriesa des Tombea. U povijesti zbirke tako se susreću vladarske kupnje, kasnije muzejske nabave i privatne ostavštine.

Vermeerova djevojka i pogled na Delft

Djevojka s bisernom naušnicom nastala je oko 1665. godine. Muzej je opisuje kao tronie, prikaz zamišljenog lika ili određenog tipa osobe. Naglasak je na tipu lika i njegovoj odjeći, bez identifikacije određene portretirane osobe. Djevojka se okreće preko ramena, usne su joj blago razmaknute, a turban je sastavljen od plave i žute tkanine.

Pogledajte kako su svjetlom oblikovani lice, usne i naušnica. Prema muzejskom tumačenju, tako velik biser vjerojatno je imitacija. Vermeer ga je naslikao s dva poteza bijele boje: donjim odsjajem ovratnika i gornjim, gušćim nanosom. Nije prikazao ni srebrnu kukicu. Nekoliko tragova boje dovoljno je za dojam sjajnog, zaobljenog predmeta.

Zbirci pripada i Pogled na Delft, naslikan oko 1660.–1661. godine. Vermeer svoj grad prikazuje s juga, raspoređujući vodu, zgrade i nebo u vodoravne pojaseve. Tamni oblaci i osvijetljeni dijelovi grada stvaraju razlike koje vrijedi pratiti od jednog dijela slike do drugog. Prikaz uključuje i slikarske prilagodbe: toranj Nove crkve pomaknut je prema sredini kompozicije. Zato slika pruža i motiv grada i primjer načina na koji ga je umjetnik uredio na platnu.

Rembrandtov Sat anatomije

Sat anatomije doktora Nicolaesa Tulpa naslikan je 1632., nedugo nakon Rembrandtova preseljenja u Amsterdam. Narudžbu je dobio kao dvadesetpetogodišnjak, za prikaz amsterdamskih kirurga. Skupni portret bilježi Tulpovu anatomsku demonstraciju, a sudionici gledaju u različitim smjerovima. Snažni prijelazi između osvijetljenih i tamnih površina dodatno usmjeravaju pozornost na lica i tijelo.

Takve su demonstracije organizirali članovi kirurškog ceha. Održavale su se zimi, kako bi se ublažio neugodan miris, a uz studente ih je uz naplatu mogla pratiti i druga publika. Pokojnik na slici poznat je pod imenom Aris Kindt; njegovo je tijelo nakon pogubljenja predano cehu.

Pri promatranju usporedite izraze i položaje glava. Rembrandt je naručitelje povezao zajedničkom radnjom, uz različite položaje i smjerove pogleda. Time slika istodobno govori o ljudima koji su je naručili i o javnoj ulozi njihova zanimanja.

Fabritiusov mali Češljugar

Carel Fabritius naslikao je Češljugara 1654. godine. Ptica stoji na hranilici ispred svijetlog zida, a noga joj je vezana lančićem. Češljugari su u 17. stoljeću bili kućni ljubimci koje se moglo naučiti izvlačiti vodu malom posudicom. Nizozemski naziv slike, Het puttertje, upućuje upravo na tu vještinu.

Na krilu se vide gusti žuti potezi. Fabritius je mokru žutu boju zarezao vrhom drške kista i tako otkrio crni sloj ispod nje. Taj je postupak naučio od Rembrandta, svojeg učitelja. Usporedba sitnog motiva i jasno vidljivog nanosa boje dobar je razlog da pred slikom ne tražite samo prepoznatljiv obris ptice.

Fabritius je iste godine poginuo u eksploziji skladišta baruta u Delftu. Češljugar pripada malom broju poznatih Fabritiusovih djela; nastao je na kraju slikareva života.

Savjeti za putnike

Ako dolazite zbog određene slike, provjerite njezin status u muzejskom katalogu: djela se povremeno posuđuju drugim ustanovama. Za ulazak muzej preporučuje prethodnu kupnju ulaznice i rezervaciju termina. Aktualne uvjete pronaći ćete na službenoj stranici za posjet, a odsutna djela na stranici posudbi iz zbirke.

Veće torbe od formata A4 i kišobrane treba ostaviti u garderobi, dok muzej ne prima kovčege na čuvanje. Fotografirajte bez bljeskalice, stativa i štapa za selfije. Za korisnike većih električnih kolica važno je unaprijed provjeriti dimenzije dizala u povijesnom dijelu zgrade; muzej omogućuje rezervaciju prikladnih kolica i pomagala. Pojedinosti su navedene u vodiču za pristupačnost.