Ayutthaya: hramovi i tragovi nekadašnje prijestolnice Sijama

Tri zvonolika chedija Wat Phra Si Sanpheta, građevine povezane s pohranom kraljevskog pepela, uzdižu se nad ostatcima kraljevskog hrama. U drugom kompleksu, Wat Mahathatu, korijenje je obuhvatilo kamenu glavu Bude. Ta dva često fotografirana prizora pripadaju Ayutthayi, nekadašnjoj prijestolnici Sijama na području današnjeg Tajlanda. Grad je stoljećima povezivao kraljevski dvor, budističke samostane i međunarodnu trgovinu. Nakon razaranja 1767. ostali su arheološki lokaliteti čije se različite funkcije još mogu prepoznati. Kraljevski obredni prostor, samostan i arheološki nalaz otkrivaju različite dijelove njegove povijesti.

Ayutthaya ukratko

• Država: Tajland
• Povijesna uloga: nekadašnja prijestolnica Sijama
• Osnutak grada: oko 1350. godine
• Rijeke oko otoka: Chao Phraya, Pa Sak i Lopburi
• Razaranje grada: 1767., napad burmanske vojske
• Upis na UNESCO-ov popis: 1991. godine
• Glava Bude u korijenju: Wat Mahathat
• Tri kraljevska chedija: Wat Phra Si Sanphet

Prijestolnica između triju rijeka

Ayutthaya je osnovana oko 1350., a njezin se osnutak povezuje s kraljem U Thongom. Postala je druga prijestolnica Sijama nakon Sukhothaija. Stari je grad nastao na otoku koji oblikuju rijeke Chao Phraya, Pa Sak i Lopburi. Voda je određivala položaj naselja, njegove veze s okolicom i pristup prema moru. U gradskoj mreži kanali su se izmjenjivali s ulicama, pa današnji ostatci hramova pripadaju prostoru koji je bio planski uređen, s palačama i vjerskim sklopovima na određenim mjestima.

Od 14. do 18. stoljeća Ayutthaya je bila važno trgovačko i diplomatsko središte. Dvor je razmjenjivao poslanstva s udaljenim državama, a strani trgovci imali su svoje četvrti. Godine 1767. burmanska je vojska razorila grad. Sačuvani ostatci povijesne jezgre upisani su na UNESCO-ov popis svjetske baštine 1991. Zaštićeno dobro obuhvaća određeno područje nekadašnjega kraljevskog središta i njegovu okolicu; naziv UNESCO-ova lokaliteta ne označava cijeli suvremeni grad. Među njegovim prepoznatljivim građevinama nalaze se prangovi, tornjevi za relikvije, i veliki budistički samostani.

Wat Mahathat i glava Bude u korijenju

Wat Mahathat bio je kraljevski samostan u kojem su se čuvale Budine relikvije te sjedište vrhovnog budističkog poglavara. Njegova povijesna važnost zato je mnogo šira od fotografije glave u stablu. Hram je pripadao ustanovama koje su povezivale kraljevsku vlast i vjerski život prijestolnice. Danas je sačuvan kao ruševina, a prepoznatljiv motiv čini glava Bude od pješčenjaka, uklopljena među korijenje. Kameno lice i živo korijenje razlikuju se po teksturi, ali zajedno tvore kadar u kojem se lice jasno raspoznaje.

Turistička uprava Tajlanda objašnjava da je korijenje s vremenom obuhvatilo odvojenu glavu kipa. Glava pripada hramskoj skulpturi koja je preživjela odvojena od ostatka kipa. Budine prikaze i u oštećenom stanju valja tretirati s poštovanjem. Pogled izbliza ne zahtijeva dodirivanje kamena ili korijena, a kadar se može namjestiti s dopuštenog mjesta za posjetitelje. Samostanska povijest ostaje važna i ondje gdje se pogled zadržava na jednoj skulpturi.

Što je pronađeno ispod hramskog tornja

Prang Wat Mahathata pripada ranim primjerima tornjeva iz razdoblja Ayutthaye, s utjecajem kmerskog graditeljstva. Godine 1956. tajlandski Odjel za likovne umjetnosti istraživao je toranj i pronašao predmete povezane s pohranom relikvija. Među nalazima bio je kameni spremnik, a u njemu sedam manjih stupa umetnutih jedna u drugu. Najdublja je sadržavala Budine relikvije i vrijedne ukrase. Prema Turističkoj upravi Tajlanda, relikvije su prenesene u Nacionalni muzej Chao Sam Phraya.

Nalaz objašnjava zašto je toranj imao vjersku ulogu. Njegova vanjska silueta bila je vidljivi dio građevine koja je u sebi čuvala svete predmete. Za posjetitelja današnjih ruševina to je korisna razlika: zidovi i tornjevi bili su povezani s obredima, a pojedini predmeti imali su posebno mjesto unutar njih. Priča o arheološkom istraživanju vraća tu namjenu građevini kojoj danas nedostaju brojni dijelovi.

Wat Phra Si Sanphet, hram kraljevskog dvora

Wat Phra Si Sanphet nalazio se unutar kraljevskoga sklopa. Na tom je prostoru prije bio dvor, a nakon izgradnje nove kraljevske rezidencije sjevernije, zemljište je namijenjeno hramu. Za razliku od samostana sa stalnom redovničkom zajednicom, ovaj je prostor služio kraljevskim vjerskim ceremonijama i nije imao stambene odaje za redovnike. Ta njegova namjena pomaže razumjeti povezanost hrama s vladarskom kućom. Dvorište i tri velika chedija pripadali su prostoru kraljevskih obreda.

Tri velika chedija povezuju se s pohranom pepela kraljeva. Stoje na zajedničkoj osnovi, a njihovi zvonoliki središnji dijelovi prelaze u visoke, postupno sužene vrhove. Izgrađeni su od opeke i žbuke te su tijekom vremena obnavljani. Njihov današnji oblik stoga uključuje konzervatorske zahvate. Uz osnovni obris vidljivi su istaci okrenuti prema četirima stranama svijeta, a na njima se ponavlja motiv manjeg chedija. Taj se detalj lako izgubi kada sva pozornost ostane na trima velikim vrhovima.

Opeka, obnova i različiti oblici hramova

Istraživačka baza tajlandskog Antropološkog centra Sirindhorn izdvaja Wat Phra Si Sanphet kao važan primjer kružnih chedija u umjetnosti Ayutthaye. Takav oblik postajao je popularniji nakon ranijeg razdoblja u kojem su se često gradili prangovi. Zbog toga različite siluete u gradu ne treba svoditi na jedan tip „tajlandskog hrama”. One pripadaju dugom razdoblju gradnje, različitim uzorima i namjenama. Na istom povijesnom prostoru mogu se pratiti i promjene u arhitektonskom ukusu.

Kod triju chedija ritam čine slični zaobljeni volumeni, dok je prang drukčije oblikovan toranj. Ostatci zidova, obnovljeni dijelovi i očuvane skulpture zajedno određuju današnji izgled lokaliteta. Sama cjelovitost nekog dijela nije dokaz da je nepromijenjen preživio stoljeća. Ayutthaya je i mjesto sustavnog čuvanja baštine, pa ono što danas vidimo uključuje odluke konzervatora o učvršćivanju i obnovi.

Savjeti za putnike

Lagana odjeća s rukavima i duge hlače ili suknja koja prekriva koljena praktičan su izbor za hramske prostore. Za vanjski dio obilaska mogu pomoći pokrivalo za glavu, voda i zaštita od sunca. Udobna obuća s dobrim potplatom olakšava hodanje među arheološkim ostatcima; korisno je da se lako izuva ondje gdje je to zatraženo prije ulaska u vjersku građevinu. Pravilo izuvanja ne znači da cijelim vanjskim lokalitetom treba hodati bos.

Na zidove i kipove ne valja se penjati radi fotografije niti na njih odlagati stvari. Kod ljudi koji mole najbolje je sačuvati razmak i privatnost, a prednost imaju lokalne oznake o fotografiranju i upute osoblja. Predah i provjera kadra ugodniji su kada se stane izvan prolaza. Pravila pristojnog odijevanja, izuvanja i ponašanja detaljnije opisuje službeni tajlandski vodič za posjet hramovima.